Dokument s plenarne sjednice

 

B8-0490/2016

20.4.2016

PRIJEDLOG REZOLUCIJE

podnesen nakon pitanja za usmeni odgovor B8-0361/2016

u skladu s člankom 128. stavkom 5. Poslovnika

o napadima na bolnice i škole kao povredama međunarodnoga humanitarnog prava

( 2016/2662(RSP) )

Mark Demesmaeker, Nirj Deva, Eleni Theocharous

u ime Kluba zastupnika ECR-a

 

B8-0490/2016

Rezolucija Europskog parlamenta o napadima na bolnice i škole kao povredama međunarodnoga humanitarnog prava

( 2016/2662(RSP) )

Europski parlament,

–  uzimajući u obzir Opću deklaraciju o ljudskim pravima i ostale mehanizme UN-a za zaštitu ljudskih prava,

–  uzimajući u obzir Ženevske konvencije i ostale pravne instrumente za međunarodno humanitarno pravo,

–  uzimajući u obzir zaključke Vijeća za vanjske poslove od 8. prosinca 2009. o promicanju pridržavanja međunarodnog humanitarnog prava,

–  uzimajući u obzir Ažurirane smjernice Europske unije za promicanje pridržavanja međunarodnoga humanitarnog prava[1],

–  uzimajući u obzir izvješće od 2. veljače 2016. koje je glavni tajnik UN-a sastavio za Svjetski humanitarni sastanak na vrhu naslovljeno „Jedno čovječanstvo, zajednička odgovornost”,

–  uzimajući u obzir rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 1998 (2011), usvojenu 12. srpnja 2011., i 2143 (2014.), usvojenu 7. ožujka 2014., o zaštiti djece pogođene oružanim sukobima,

–  uzimajući u obzir Rezoluciju Opće skupštine UN-a A/RES/64/290 od 9. srpnja 2010. o pravu na obrazovanje u kriznim situacijama,

–  uzimajući u obzir Deklaraciju o sigurnim školama iz svibnja 2015. i povezane Smjernice za zaštitu škola i sveučilišta od vojne upotrebe tijekom oružanog sukoba,

–  uzimajući u obzir Rezoluciju od 10. prosinca 2015. s 32. međunarodne konferencije Crvenog križa i Crvenog polumjeseca o jačanju pridržavanja međunarodnog humanitarnog prava,

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 25. veljače 2016. o humanitarnoj situaciji u Jemenu[2],

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 12. veljače 2015. o humanitarnoj krizi u Iraku i Siriji, osobito u kontekstu IS-a[3],

–  uzimajući u obzir pitanje upućeno Vijeću o napadima na bolnice i škole kao povredama međunarodnoga humanitarnog prava ( O-000063/2016 – B8-0361/2016 ),

–  uzimajući u obzir članak 128. stavak 5. i članak 123. stavak 2. Poslovnika,

A.  budući da međunarodna zajednica posljednjih godina svjedoči velikom broju napada na bolnice i škole u oružanim sukobima diljem svijeta; budući da škole i bolnice moraju ostati mirne zone u kojima je civilima zajamčena zaštita u razdobljima sukoba;

B.  budući da su škole i bolnice bile mete napada pri kojima se koristilo moćno oružje; budući da je sigurnost humanitarnih djelatnika i ozlijeđenih osoba o kojima se oni brinu često ugrožena te budući da ti napadi predstavljaju povredu međunarodnog humanitarnog prava, kao i ozbiljnu prijetnju budućnosti pružanja humanitarne pomoći; budući da je bilo slučajeva u kojima su humanitarni radnici, nakon što su ustanove u kojima rade bile napadnute, morali napustiti područja zahvaćena sukobima;

C.  budući da bi prvi Svjetski humanitarni sastanak na vrhu koji će se 23. i 24. svibnja 2016. održati u Istanbulu trebao rezultirati preustrojem načina pružanja humanitarne pomoći ne bi li ona postala učinkovitija i globalna kako bi se pružio odgovor na očekivani porast humanitarnih potreba povezanih sa sadašnjim i budućim izazovima poput oružanih sukoba, prirodnih katastrofa, izbjegličkih kriza i sigurnosti opskrbe hranom;

D.  budući da glavni tajnik UN-a u svojem izvješću za Svjetski humanitarni sastanak na vrhu naslovljenom „Jedno čovječanstvo, zajednička odgovornost” skreće pozornost na „besramno i surovo narušavanje poštovanja međunarodnih ljudskih prava i humanitarnog prava” u oružanim sukobima zbog čega postoji opasnost povratka u doba ratovanja bez ograničenja; budući da se u izvješću navodi da tom narušavanju dodatno doprinosi činjenica da se ne zahtijeva i ne promiče poštovanje naših zajedničkih normi te se ne podržavaju postojeći mehanizmi provedbe, nadzora i odgovornosti;

E.  budući da je svrha međunarodnog humanitarnog prava, također poznatog kao pravo oružanih sukoba, ublažavanje učinaka oružanih sukoba pružanjem zaštite onima koji u sukobu ne sudjeluju i reguliranjem sredstava i metoda ratovanja;

F.  budući da su bolnice i medicinsko osoblje izrijekom zaštićeni međunarodnim humanitarnim pravom i budući da se svaki namjeran napad na civile i civilnu infrastrukturu smatra teškom povredom međunarodnog humanitarnog prava;

G.  budući da su 14. ožujka 2016. nakon Konferencije o sigurnim školama održane u Oslu u svibnju 2015. godine Deklaraciju o sigurnim školama podržale 52 države, uključujući neke no ne i sve države članice EU-a;

H.  budući da je Vijeće za vanjske poslove pri usvajanju Smjernica EU-a za promicanje pridržavanja međunarodnog humanitarnog prava istaknulo važnost učinkovitog pristupanja dugotrajno prisutnom problemu teških povreda podupiranjem odgovarajućih mehanizama pozivanja na odgovornost te je naglasilo važnu ulogu koju Međunarodni kazneni sud može imati u slučajevima u kojima predmetna država ili više njih ne mogu ili nisu voljne izvršavati svoju nadležnost; budući da se tim Smjernicama „odgovarajuće radne skupine Vijeća” obvezuje da prate situacije u kojima se može primjenjivati međunarodno humanitarno pravo te da u tim slučajevima preporuče mjere za promicanje pridržavanja međunarodnog humanitarnog prava (stavak 15. točka (a));

I.  budući da je u razdoblju od 2012. do 2015. Međunarodni odbor crvenog križa organizirao opsežan postupak savjetovanja o tome kako ojačati pravnu zaštitu žrtava oružanog sukoba i kako poboljšati učinkovitost mehanizama pridržavanja međunarodnoga humanitarnog prava;

J.  budući da se države koje su sudjelovale na 32. međunarodnoj konferenciji Crvenog križa i Crvenog polumjeseca u prosincu 2015. u konačnici nisu uspjele dogovoriti oko novog mehanizma za bolje pridržavanje međunarodnog humanitarnog prava, koji su predložili Međunarodni odbor Crvenog križa i švicarska vlada; budući da bi novi predloženi mehanizam podrazumijevao organiziranje godišnjeg sastanka država stranaka Ženevskih konvencija; budući da su države sudionice odlučile pokrenuti novi međuvladin proces kako bi se pronašli načini poboljšanja provedbe međunarodnog humanitarnog prava, a rezultati predstavili na sljedećoj međunarodnoj konferenciji 2019.;

1.  šokiran je i ozbiljno zabrinut zbog smrtonosnih napada na bolnice i škole čija je učestalost u oružanim sukobima diljem svijeta alarmantna i u kojima pacijenti, studenti, medicinsko i nastavno osoblje, humanitarni djelatnici, volonteri i članovi obitelji postaju mete i žrtve, a međunarodne osude rijetko vode do neovisnih istraga i istinskog pozivanja na odgovornost; poziva države članice, institucije EU-a i potpredsjednicu / Visoku predstavnicu da prepoznaju pravi razmjer te krizne situacije i da bez daljnjeg odlaganja pripreme konkretan akcijski plan s vremenskim rokovima kako bi se u potpunosti upotrijebio utjecaj EU-a i država članica u cilju zaustavljanja tih kršenja i povreda;

2.  osuđuje napade na bolnice i škole, koji su zabranjeni međunarodnim pravom, i uviđa da bi se takva djela mogla smatrati teškim povredama Ženevskih konvencija iz 1949. i ratnim zločinima u skladu s Rimskim statutom Međunarodnog kaznenog suda; izražava uvjerenje da očuvanje zdravstvenih i obrazovnih ustanova kao neutralnog, zaštićenog prostora u situacijama oružanog sukoba ovisi o ishodu transparentnih, neovisnih i nepristranih istraga brutalnih napada koji su se dogodili i o preuzimanju istinske odgovornosti za počinjene zločine;

3.  smatra da humanitarni djelatnici koji svojim radom u vrlo teškim uvjetima spašavaju živote moraju uvijek biti zaštićeni;

4.  osuđuje to što strane u oružanim sukobima koriste bolnice i škole, čime ih zapravo pretvaraju u mete napada; podsjeća da oni koji koriste ljude ili imovinu koji su pod zaštitom kao ljudske štitove ili za kamuflažu također krše međunarodno humanitarno pravo;

5.  ističe da su posljedice tih napada, osim izravne i materijalne štete u školama i bolnicama, također i prisilno zatvaranje tih ustanova i onemogućavanje njihova rada čime se zdravstvenim i obrazovnim sustavima u cijelosti nanosi velika šteta;

6.  potiče EU i njegove države članice da u potpunosti podupru poziv glavnog tajnika UN-a svim državama članicama UN-a da Svjetski humanitarni sastanak na vrhu iskoriste kao priliku da se ponovno obvežu na zaštitu civila i humanitarnih radnika poštujući pravila na koja su već pristale; ističe važnost koju glavni tajnik UN-a pridaje jačanju međunarodnih istražnih i pravosudnih sustava, uključujući Međunarodni kazneni sud, kao nadopuni nacionalnim okvirima, kako bi se stalo na kraj nekažnjavanju povreda međunarodnoga humanitarnog prava;

7.  poziva EU i države članice da na Svjetskom humanitarnom sastanku na vrhu promiču sveobuhvatni sporazum o praktičnim načinima jačanja poštovanja međunarodnog humanitarnog prava, kao što je širenje informacija o pravilima međunarodnog humanitarnog prava među regionalnim i lokalnim upravama, snagama sigurnosti, lokalnim vlastima i čelnicima zajednica, te da podrže Međunarodni kazneni sud u njegovoj ulozi u zaustavljanju nekažnjavanja povreda međunarodnoga humanitarnog prava;

8.  uviđa važnost i jedinstvenu prirodu Smjernica EU-a za promicanje pridržavanja međunarodnog humanitarnog prava, s obzirom na to da nijedna druga država ni organizacija nije usvojila sličan dokument; poziva EU-a i države članice da provode Smjernice EU-a;

9.  poziva Vijeće za vanjske poslove i potpredsjednicu / Visoku predstavnicu da u cilju osiguravanja dosljednog i učinkovitog oblikovanja politika i mjera EU-a na području međunarodnog humanitarnog prava preispitaju trenutačnu podjelu odgovornosti prema kojoj je provedba Smjernica međunarodnog humanitarnog prava u nadležnosti Radne skupine Vijeća za međunarodno javno pravo kojom predsjeda Predsjedništvo Vijeća; u tom kontekstu ističe da se tim Smjernicama „odgovarajuće radne skupine Vijeća” obvezuje da prate situacije u kojima se može primjenjivati međunarodno humanitarno pravo te da u tim slučajevima preporuče mjere za promicanje pridržavanja međunarodnog humanitarnog prava (stavak 15. točka (a)); poziva relevantne radne skupine Vijeća da taj mandat iskoriste kako bi odgovorile na trenutačno hitno krizno stanje u pogledu nepridržavanja međunarodnog humanitarnog prava;

10.  podsjeća na stajalište zauzeto u Smjernicama EU-a prema kojem po potrebi treba razmotriti mogućnost korištenja uslugama Međunarodne komisije za utvrđivanje činjenica, osnovane temeljem Dopunskog protokola I uz Ženevske konvencije iz 1949. godine, koja zahvaljujući svojoj sposobnosti utvrđivanja činjenica i posredničkoj funkciji može pomoći u promicanju poštovanja međunarodnog humanitarnog prava; napominje da se usluge Međunarodne komisije za utvrđivanje činjenica nisu koristile te potiče Vijeće EU-a, države članice EU-a i Europsku službu za vanjsko djelovanje da ozbiljno razmotre mogućnost aktiviranja te komisije, po prvi put otkad je osnovana, kako bi se odgovorilo na problem napada na bolnice i škole koji predstavljaju hitnu kriznu situaciju povezanu s poštovanjem standarda međunarodnog humanitarnog prava;

11.  sa zabrinutošću napominje da međunarodna zajednica trenutačno djeluje unutar ograničenog institucijskog prostora za rješavanje zajedničkog problema provedbe međunarodnog humanitarnog prava; u tom kontekstu žali zbog toga što se države sudionice 32. međunarodne konferencije Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, održane u prosincu 2015., nisu dogovorile oko novog mehanizma kojim bi se ojačao sustav upravljanja međunarodnim humanitarnim pravom organiziranjem godišnjeg sastanka država u cilju jačanja dijaloga te uvođenjem periodičnog izvješćivanja o pridržavanju međunarodnog humanitarnog prava po državama; poziva EU i njegove države članice da rade na postizanju boljih rezultata u nadolazećem međuvladinom procesu;

12.  naglašava da je potrebno uložiti dodatne napore kako bi se poboljšala sigurnost humanitarnih organizacija i njihovih djelatnika; podržava sustavno uvrštavanje posebnih klauzula kojima se jača odgovornost za zaštitu humanitarnih djelatnika u međunarodne zakone, kao i strogo i sustavno praćenje napada na humanitarne djelatnike;

13.  nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi potpredsjednici Komisije / Visokoj predstavnici Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, Vijeću, Komisiji, posebnom predstavniku EU-a za ljudska prava, vladama i parlamentima država članica, glavnom tajniku UN-a, predsjedniku Opće skupštine UN-a te vladama država članica UN-a.

[1] SL C 303, 15.12.2009, str. 12.
[2] Usvojeni tekstovi, P8_TA(2016)0066
[3] Usvojeni tekstovi, P8_TA(2015)0040