Dokument s plenarne sjednice
20.4.2016
PRIJEDLOG REZOLUCIJE
podnesen nakon pitanja za usmeni odgovor B8-0361/2016
u skladu s člankom 128. stavkom 5. Poslovnika
o napadima na bolnice i škole kao povredama međunarodnoga humanitarnog prava
( 2016/2662(RSP) )
Elena Valenciano, Linda McAvan, Enrique Guerrero Salom, Pier Antonio Panzeri, Norbert Neuser, Marlene Mizzi
u ime Kluba zastupnika S&D-a
Rezolucija Europskog parlamenta o napadima na bolnice i škole kao povredama međunarodnoga humanitarnog prava
( 2016/2662(RSP) )
Europski parlament,
– uzimajući u obzir Opću deklaraciju o ljudskim pravima i ostale mehanizme UN-a za zaštitu ljudskih prava,
– uzimajući u obzir Ženevske konvencije i ostale pravne instrumente za međunarodno humanitarno pravo,
– uzimajući u obzir Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda,
– uzimajući u obzir zaključke Vijeća od 10. i 11. prosinca 2015. o pripremnom procesu za Svjetski humanitarni sastanak na vrhu,
– uzimajući u obzir zaključke Vijeća za vanjske poslove od 8. prosinca 2009. o promicanju pridržavanja međunarodnog humanitarnog prava,
– uzimajući u obzir Ažurirane smjernice Europske unije za promicanje pridržavanja međunarodnog humanitarnog prava[1],
– uzimajući u obzir izvješće od 2. veljače 2016. koje je glavni tajnik UN-a sastavio za Svjetski humanitarni sastanak na vrhu naslovljeno „Jedno čovječanstvo, zajednička odgovornost”,
– uzimajući u obzir rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a 1998 (2011), usvojenu 12. srpnja 2011., i rezoluciju 2143 (2014), usvojenu 7. ožujka 2014., o zaštiti djece pogođene oružanim sukobima,
– uzimajući u obzir Rezoluciju Opće skupštine UN-a A/RES/64/290 od 9. srpnja 2010. o pravu na obrazovanje u kriznim situacijama,
– uzimajući u obzir Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a 1502 (2003), usvojenu 26. kolovoza 2003., o nasilju nad humanitarnim radnicima i Rezoluciju 2175 (2014), usvojenu 29. kolovoza 2014., o zaštiti civila u oružanim sukobima,
– uzimajući u obzir Deklaraciju o sigurnim školama iz svibnja 2015. i povezane Smjernice za zaštitu škola i sveučilišta od vojne upotrebe tijekom oružanih sukoba,
– uzimajući u obzir Rezoluciju od 10. prosinca 2015. s 32. međunarodne konferencije Crvenog križa i Crvenog polumjeseca o jačanju pridržavanja međunarodnog humanitarnog prava,
– uzimajući u obzir izvješće Međunarodnog odbora Crvenog križa o projektu „Zdravstvena skrb u opasnim situacijama” i njegovo izvješće o napadima na zdravstvene ustanove i osoblje;
– uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 25. veljače 2016. o humanitarnoj situaciji u Jemenu[2],
– uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 26. studenoga 2015. o obrazovanju djece u izvanrednim situacijama i dugotrajnim krizama[3],
– uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 12. veljače 2015. o humanitarnoj krizi u Iraku i Siriji, osobito u kontekstu IS-a[4],
– uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 16. prosinca 2015. o pripremama za Svjetski humanitarni sastanak na vrhu: izazovi i mogućnosti za pružanje humanitarne pomoći[5],
– uzimajući u obzir pitanje upućeno Vijeću o napadima na bolnice i škole kao povredama međunarodnoga humanitarnoga prava ( O-000063/2016 – B8-0361/2016 ),
– uzimajući u obzir članak 128. stavak 5. i članak 123. stavak 2. Poslovnika,
A. budući da su napadi na humanitarne radnike sada postali „uobičajeni” i dosegli zabrinjavajuću razinu;
B. budući da je međunarodna zajednica svjedok uznemirujućeg trenda napada na bolnice i škole u oružanim sukobima diljem svijeta i dosad neviđenog porasta slučajeva uskraćivanja humanitarne pomoći i pristupa, pogubljenja civila i humanitarnih radnika, strašnih uvjeta pritvora te korištenja civila kao taoca ili robova;
C. budući da je jasna uloga Vijeća sigurnosti UN-a jamčiti poštovanje međunarodnog prava u pogledu zaštite svih humanitarnih radnika;
D. budući da su za pomoć osobama koje borave na teritoriju pojedine države i za njihovu zaštitu prvenstveno odgovorne same države te da bi one prije pojave nasilja trebale međusobno tješnje i bolje surađivati na području preventivnih mjera;
E. budući da na području bolje zaštite humanitarnih radnika postoji umjetna podjela na međunarodno i lokalno osoblje; budući da lokalni humanitarni radnici rijetko uživaju istu sigurnost kao njihovi međunarodni kolege;
F. budući da su u Rimskom statutu napadi na humanitarne radnike definirani kao ratni zločin;
G. budući da su do ožujka 2016. Statut Međunarodnog kaznenog suda (Rimski statut) potpisale 124 države, s time da ga je 31 država samo potpisala, ali ne i ratificirala, a 41 država članica UN-a još nije niti potpisala Statut niti mu pristupila;
H. budući da su tri države potpisnice, Izrael, Sudan i SAD, obavijestile glavnog tajnika UN-a da više ne namjeravaju postati države stranke i da ih u tom slučaju potpis njihovog nekadašnjeg predstavnika u Statutu pravno ne obvezuje;
I. budući da bi počinitelji napada na humanitarne radnike trebali odgovarati;
J. budući da će se prvi Svjetski humanitarni sastanak na vrhu održati u Istanbulu 23. i 24. svibnja 2016.; budući da je glavni tajnik UN-a u svojem izvješću za Svjetski humanitarni sastanak na vrhu naslovljenom „Jedno čovječanstvo, zajednička odgovornost” skrenuo pozornost na, prema njegovim riječima, „besramno i surovo narušavanje poštovanja međunarodnog prava o ljudskim pravima i međunarodnog humanitarnog prava” u oružanim sukobima, zbog kojeg postoji opasnost povratka u doba ratovanja bez ograničenja; budući da se u izvješću navodi da tom narušavanju doprinose nezahtijevanje i nepromicanje poštovanja naših zajedničkih normi te nepodržavanje postojećih mehanizama provedbe, nadzora i odgovornosti;
K. budući da je međunarodno humanitarno pravo, također poznato kao pravo oružanih sukoba, namijenjeno ublažavanju učinaka oružanih sukoba zaštitom onih koji izravno ne sudjeluju ili više ne sudjeluju u neprijateljstvima te uređenjem sredstava i metoda ratovanja;
L. budući da su bolnice i medicinsko osoblje izričito zaštićeni međunarodnim humanitarnim pravom te da se namjerni napadi na civile i civilnu infrastrukturu smatraju teškim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava;
M. budući da se u Rimskom statutu naglašava da je namjerno usmjeravanje napada protiv zgrada posvećenih vjeri, obrazovanju, umjetnosti, znanosti ili karitativnim svrhama ili protiv povijesnih spomenika ratni zločin;
N. budući da je nepovredivost prostorija i sredstava UN-a, uključujući škole i zdravstvene ustanove, zaštićena prema Konvenciji o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih naroda iz 1946.;
O. budući da je Međunarodni odbor Crvenog križa također izjavio da je dužnost provođenja istrage u slučaju mogućih ratnih zločina pravno načelo međunarodnog običajnog humanitarnog prava koje se primjenjuje i na međunarodne i na nemeđunarodne oružane sukobe;
P. budući da su 14. ožujka 2016. nakon Konferencije o sigurnim školama održane u Oslu u svibnju 2015. godine Deklaraciju o sigurnim školama podržale 52 države, uključujući neke no ne i sve države članice EU-a;
Q. budući da je Vijeće za vanjske poslove prilikom donošenja Smjernica EU-a za promicanje pridržavanja međunarodnoga humanitarnog prava istaknulo važnost učinkovitog pristupanja dugotrajno prisutnom problemu teških povreda podupiranjem odgovarajućih mehanizama pozivanja na odgovornost te je naglasilo važnu ulogu koju Međunarodni kazneni sud može imati u slučajevima u kojima predmetna država ili više njih ne mogu ili nisu voljne izvršavati svoju nadležnost; budući da se tim Smjernicama „odgovarajuće radne skupine Vijeća” obvezuje da prate situacije u kojima se može primjenjivati međunarodno humanitarno pravo te da u tim slučajevima preporuče mjere za promicanje pridržavanja međunarodnog humanitarnog prava (stavak 15. točka (a));
R. budući da je od 2012. do 2015. Međunarodni odbor Crvenog križa organizirao opsežan postupak savjetovanja o tome kako ojačati pravnu zaštitu žrtava oružanog sukoba i kako poboljšati učinkovitost mehanizama pridržavanja međunarodnog humanitarnog prava; budući da je cilj inicijative „Zdravstvena skrb u opasnim situacijama” Međunarodnog odbora Crvenog križa bio „riješiti problem nasilja nad pacijentima i zdravstvenim radnicima, napade na ustanove i vozila te osigurati siguran pristup zdravstvenoj skrbi i pružanje te skrbi u oružanim sukobima i drugim kriznim situacijama”;
S. budući da se države koje su sudjelovale na 32. međunarodnoj konferenciji Crvenog križa i Crvenog polumjeseca u prosincu 2015. u konačnici nisu uspjele dogovoriti oko novog mehanizma za bolje pridržavanje međunarodnog humanitarnog prava koji su predložili Međunarodni odbor Crvenog križa i švicarska vlada; budući da bi novi predloženi mehanizam podrazumijevao organiziranje godišnjeg sastanka država stranki Ženevskih konvencija; budući da su države sudionice odlučile pokrenuti novi međuvladin proces kako bi se pronašli načini poboljšanja provedbe međunarodnog humanitarnog prava, a rezultati predstavili na sljedećoj međunarodnoj konferenciji 2019.;
1. iskreno žali zbog gubitka poštovanja međunarodnog humanitarnog prava i izražava šokiranost i iskrenu zabrinutost zbog smrtonosnih napada na bolnice i škole koji su sve češći u oružanim sukobima diljem svijeta pri čemu pacijenti, studenti, medicinsko i obrazovno osoblje, humanitarni radnici i članovi obitelji postaju mete i žrtve, a međunarodne osude rijetko vode do neovisnih istraga i istinskog preuzimanja odgovornosti; poziva države članice EU-a, institucije EU-a i potpredsjednicu Komisije / Visoku predstavnicu da uvide prave razmjere te krizne situacije i da bez daljnjeg odgađanja pripreme konkretan akcijski plan s rokovima kako bi se u potpunosti upotrijebio utjecaj EU-a i država članica u cilju provedbe preventivnih mjera i zaustavljanja tih kršenja i povreda;
2. osuđuje napade na bolnice i škole, koji su zabranjeni u skladu s međunarodnim pravom, i uviđa da bi se takva djela mogla smatrati teškim povredama Ženevskih konvencija iz 1949. i ratnim zločinima u skladu s Rimskim statutom; izražava uvjerenje da očuvanje zdravstvenih i obrazovnih ustanova kao neutralnog, zaštićenog prostora u situacijama oružanog sukoba ovisi o ishodu transparentnih, neovisnih i nepristranih istraga brutalnih napada koji su se dogodili i preuzimanjem istinske odgovornosti za počinjene zločine;
3. traži od Europske unije i njezinih država članica da na dnevni red UN-a i Vijeća sigurnosti UN-a stave ukidanje umjetne hijerarhije i podjele na međunarodno i lokalno osoblje u cilju bolje zaštite svih humanitarnih radnika;
4. potiče Europsku uniju i njezine države članice da u potpunosti podupru poziv glavnog tajnika UN-a svim državama članicama Ujedinjenih naroda da Svjetski humanitarni sastanak na vrhu iskoriste kao priliku da se ponovno obvežu na zaštitu civila i jamčenje ljudskih prava svima poštujući, provodeći i promičući pravila na koja su već pristale; ističe važnost koju glavni tajnik UN-a pridaje jačanju međunarodnih istražnih i pravosudnih sustava, uključujući Međunarodni kazneni sud, kao nadopuni nacionalnim okvirima, kako bi se stalo na kraj nekažnjavanju kršenja međunarodnoga humanitarnog prava;
5. poziva Europsku uniju, njezine države članice i druge međunarodne donatore da na Svjetskom humanitarnom sastanku na vrhu u potpunosti prihvate sve predložene ključne obveze iz Programa za čovječanstvo, koji je usredotočen na smanjivanje utjecaja neprijateljstva na humanitarne aktivnosti i na omogućavanje humanitarnog djelovanja;
6. poziva Europsku uniju i njezine države članice da od Vijeća sigurnosti UN-a zatraže da upotrijebi sva raspoloživa sredstva, kao što su ciljane mjere, organizacija posjeta u svrhu utvrđivanja činjenica ili osnivanje istražnih povjerenstava, ili pravosudne mehanizme, kao što je upućivanje Međunarodnom kaznenom sudu, da se suzdrže od ulaganja veta na odluke Vijeća sigurnosti na području humanitarnog djelovanja, da ojačaju poštovanje normi međunarodnog prava koje omogućavaju zaštitu humanitarnih radnika te da se pobrinu da se djela koja bi mogla predstavljati povrede tih normi sustavno istražuju i da se osumnjičeni za ta djela privedu pravdi;
7. poziva Europsku uniju i njezine države članice da od Vijeća sigurnosti UN-a zatraže da svoje članice podsjeti na ispunjavanje pravnih obveza i da ih osudi ako to ne čine te da uvede ciljane mjere za one koje svoje obveze opetovano krše, no i da se pobrine da se tijekom mirovnih pregovora i mirovnih mandata zadrže jasne granice između političkih, vojnih i humanitarnih ciljeva;
8. uviđa važnost i jedinstvenu prirodu Smjernica EU-a za promicanje pridržavanja međunarodnog humanitarnog prava, s obzirom na to da nijedna druga država ni organizacija nije usvojila sličan dokument; no, brine ga koliko djelotvorno institucije EU-a i države članice provode Smjernice EU-a;
9. poziva Vijeće za vanjske poslove i potpredsjednicu Komisije / Visoku predstavnicu da od voditelja misija EU-a i odgovarajućih predstavnika Unije (voditelji civilnih operacija EU-a, zapovjednici vojnih operacija EU-a i posebni predstavnici EU-a) zahtijevaju sastavljanje popisa slučajeva ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava;
10. poziva Vijeće za vanjske poslove i potpredsjednicu Komisije / Visoku predstavnicu da u cilju osiguravanja dosljedne i učinkovite provedbe politika i mjera EU-a na području međunarodnog humanitarnog prava preispitaju trenutačnu podjelu odgovornosti prema kojoj je provedba Smjernica za međunarodno humanitarno pravo prvenstveno u nadležnosti Radne skupine Vijeća za međunarodno javno pravo, kojom predsjeda Predsjedništvo Vijeća; u tom kontekstu ističe da se tim Smjernicama „odgovarajuće radne skupine Vijeća” obvezuje da prate situacije u kojima se može primjenjivati međunarodno humanitarno pravo te da u tim slučajevima preporuče mjere za promicanje pridržavanja međunarodnog humanitarnog prava (stavak 15. točka (a)); poziva relevantne radne skupine Vijeća da taj mandat iskoriste kako bi reagirale na trenutačnu hitnu kriznu situaciju u pogledu nepridržavanja međunarodnog humanitarnog prava;
11. poziva sve države članice UN-a koje su potpisnice Rimskog statuta da taj Statut potpišu i/ili ratificiraju kako bi omogućile da međunarodno humanitarno pravo uistinu postane globalno i opće;
12. podsjeća na stajalište zauzeto u Smjernicama EU-a prema kojem po potrebi treba razmotriti mogućnost korištenja uslugama Međunarodne komisije za utvrđivanje činjenica, osnovane temeljem Dopunskog protokola I uz Ženevske konvencije iz 1949. godine, koja zahvaljujući svojoj sposobnosti utvrđivanja činjenica i posredničkoj funkciji (dobre usluge) može pomoći u promicanju poštovanja međunarodnog humanitarnog prava; napominje da se usluge Međunarodne komisije za utvrđivanje činjenica nikada nisu koristile te potiče Vijeće, države članice Europske unije i Europsku službu za vanjsko djelovanje da iznošenjem optužbi potaknu istragu o napadima na bolnice i škole jer se radi o hitnoj kriznoj situaciji u pogledu poštovanja normi međunarodnog humanitarnog prava;
13. potiče države članice Unije i međunarodnu zajednicu da ojačaju ulogu Međunarodne komisije za utvrđivanje činjenica tako što će proširiti njezinu ad hoc nadležnost i time olakšati njezino djelovanje u međunarodnim i nemeđunarodnim oružanim sukobima; podsjeća da je Međunarodna komisija za utvrđivanje činjenica nakon napada na bolnicu u Kunduzu u listopadu 2015. Afganistanu i SAD-u službeno ponudila svoje dobre usluge;
14. sa zabrinutošću napominje da međunarodna zajednica trenutačno djeluje unutar ograničenog institucijskog prostora za rješavanje zajedničkog problema provedbe međunarodnog humanitarnog prava; u tom kontekstu žali zbog toga što se države sudionice 32. međunarodne konferencije Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, održane u prosincu 2015., nisu dogovorile oko novog mehanizma kojim bi se ojačao sustav upravljanja međunarodnim humanitarnim pravom organiziranjem godišnjeg sastanka država u cilju jačanja dijaloga te uvođenjem periodičnog izvješćivanja o pridržavanju međunarodnog humanitarnog prava po državama; poziva Europsku uniju i njezine države članice da zajednički rade na postizanju boljih rezultata u nadolazećem međuvladinom procesu;
15. poziva glavnog tajnika UN-a da promiče kampanje kojima će se sve uključene strane, pa i nedržavne oružane skupine, upoznati sa svojim obvezama u skladu s međunarodnim pravom, osigurati da ispunjavaju svoju obvezu da osobama pod svojim utjecajem omoguće humanitarnu pomoć i zaštitu, na primjer izdavanjem smjernica svojim borcima, te da promiču pravila ponašanja i izdaju stalne naredbe koje odražavaju njihove obveze u skladu s međunarodnim humanitarnim pravom;
16. nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi potpredsjednici Europske komisije / Visokoj predstavnici Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, Vijeću, Komisiji, posebnom predstavniku EU-a za ljudska prava, vladama i parlamentima država članica, glavnom tajniku UN-a, predsjedniku Opće skupštine UN-a te vladama država članica UN-a.