Dokument s plenarne sjednice
22.6.2017
PRIJEDLOG REZOLUCIJE
podnesen nakon pitanja za usmeni odgovor B8-0319/2017
u skladu s člankom 128. stavkom 5. Poslovnika
o razvoju ambiciozne industrijske strategije EU-a kao strateškog prioriteta za rast, zapošljavanje i inovacije u Europi
( 2017/2732(RSP) )
Angelo Ciocca, Nicolas Bay, Jean-Luc Schaffhauser, Lorenzo Fontanau ime Kluba zastupnika ENF-a
Rezolucija Europskog parlamenta o razvoju ambiciozne industrijske strategije EU-a kao strateškog prioriteta za rast, zapošljavanje i inovacije u Europi
( 2017/2732(RSP) )
Europski parlament,
– uzimajući u obzir članke od 145. do 150. i članak 173. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU),
– uzimajući u obzir pitanje Komisiji o razvoju ambiciozne industrijske strategije EU-a kao strateškog prioriteta za rast, zapošljavanje i inovacije u Europi ( O-000047/2017 – B8-0319/2017 ),
– uzimajući u obzir članak 128. stavak 5. i članak 123. stavak 2. Poslovnika,
A. budući da se od sedamdesetih godina 20. stoljeća u svim naprednim gospodarstvima više ili manje bilježi naglo smanjenje broja radnih mjesta u proizvodnji; budući da je deindustrijalizacija pojava koja je prethodila valu gospodarske globalizacije koja je počela devedesetih godina, ali je ubrzana globalizacijom;
B. budući da je danas u mnogim naprednim gospodarstvima u industrijskom sektoru zaposleno manje od 10 % radne snage, što je tek neznatno više nego u početnoj fazi industrijalizacije na prijelazu u 20. stoljeće; budući da to znači da su napredna gospodarstva zapravo svedena na puke uvoznike proizvoda koji se po niskoj cijeni proizvode u zemljama u razvoju;
C. budući da zbog digitalizacije ekonomske inicijative, uključujući i one uspješne, karakterizira slab intenzitet radne snage i visoka specijalizacija; budući da će digitalizacija proizvodnih procesa uskoro u velikoj mjeri utjecati na profil zanimanja u industrijskom sektoru i šire; budući da će to dovesti do promjena u strukturi tržišta, što će se odraziti prije svega u sve većoj rascjepkanosti i nejednakosti među vrstama rada te, među ostalim, u području naknada, socijalne zaštite i karijernim mogućnostima;
D. budući da su makroekonomske neravnoteže unutar Unije, koje su se pogoršale zbog članstva u europodručju i povezanih politika štednje, prouzročile „odljev mozgova” na štetu najslabijih zemalja, pa njihova gospodarstva sad strukturno ovise od gospodarstava snažnijih zemalja;
E. budući da u pogledu industrijske politike EU ima samo nadležnost u obliku potpore; budući da je djelovanje EU-a u tom području usmjereno samo na konkurentnost[1], što znači da se potiče merkantilizam na temelju niskih proizvodnih troškova (plaća) i reduciranja domaće potražnje na nulu; budući da taj merkantilistički model očito ne odgovara jednako gospodarstvima svih država članica, a u nekim slučajevima nije u skladu s ustavnim odredbama;
F. budući da se financiranjem Unije ne može osigurati efikasna zaštita od raznih negativnih šokova jer je ono povezano samo s parametrima veličine, a ne s temeljnim makroekonomskim parametrima i jer se dodjeljuje za strukturne potrebe, a ne u konjukturne svrhe;
G. budući da je, u svjetlu aktualnih dugoročnih gospodarskih trendova i procikličnih politika koje je EU usvojio, jasno da je cilj koji si je EU sam postavio, odnosno da će do 2020. godine industrija predstavljati najmanje 20 % BDP-a Unije, nedostižan isto kao i ciljevi u pogledu pune zaposlenosti te gospodarske, socijalne i teritorijalne kohezije;
H. budući da su europska proračunska ograničenja dovela do osiromašenja infrastrukture brojnih država članica, uključujući osnovne javne infrastrukture poput škola, bolnica, policijskih postaja i prometne mreže;
I. budući da su bez jasne podjele između tradicionalnih i investicijskih bankarskih aktivnosti, banke postupno prednost davale financijskim i špekulativnim aktivnostima te gospodarstvu uskratile zajmove potrebne za odgovarajuću mobilizaciju privatnih ulaganja u industriju; budući da su politike u vezi s bankovnom unijom, zajedno s monetarnom politikom ESB-a, štoviše doprinijele pogoršanju stanja;
J. budući da je za učinkovitu industrijsku strategiju potrebno usklađeno političko djelovanje u više područja kao što su: infrastruktura, trgovina, energija, zapošljavanje, istraživanje i razvoj te javne i privatne financije;
1. smatra da je temeljita reindustrijalizacija odnosno povratak proizvodnje preduvjet za rast gospodarstva, veće zapošljavanje i inovacije;
2. ističe činjenicu da je proizvodnja in situ ključan faktor kako bi, među ostalim, postojeća digitalna revolucija bila održiva i kako bi njezine koristi bile svima dostupne jer omogućuje da tržište rada ponudi drugu priliku za zanimanja koja s vremenom nisu više aktualna; nadalje naglašava da je, s druge strane, potrebno svakoj državi članici dati mogućnost da pruži odgovarajuću socijalnu zaštitu onima koji se ne mogu ponovno uključiti u tržište rada;
3. poziva Komisiju da usvoji mjere trgovinske politike usmjerene na odvraćanje od uvoza proizvoda i usluga čija je proizvodnja premještena u druge zemlje; smatra da bi takve mjere mogle biti učinkovitije ako budu popraćene poticajima država članica za preseljenje proizvodnje i zadržavanje postojeće proizvodnje na licu mjesta;
4. smatra da prvi koraci koje treba poduzeti obuhvaćaju usvajanje čvrstih nacionalnih politika srednjoročnih i dugoročnih javnih i privatnih ulaganja u infrastrukturu, restrukturiranje postojećih javnih i privatnih građevinskih objekata (među ostalim i radi poboljšanja energetske učinkovitosti), obnovu i očuvanje kulturnih i arhitektonskih dobara, infrastrukturu za zaštitu područja (na primjer od rizika od elementarnih nepogoda ili hidrogeološke nestabilnosti), obnovu i modernizaciju osnovne infrastrukture (škole, bolnice, policijske postaje, cestovna i željeznička mreža, zračne luke, luke itd.); smatra da isto tako prednost imaju slične politike ulaganja u sektor luksuznih proizvoda;
5. primjećuje da su sredstva Unije, iako su zamišljena kao instrument za smanjenje neravnoteža među državama članicama, u praksi mehanizam za povećavanje tih neravnoteža jer se dodjeljivanje temelji se na dvojakom načelu sufinanciranja i uvjetovanosti; smatra da iz toga proizlazi da su ona samo posebno podmukao mehanizam za kontrolu politika potrošnje država članica koju provodi EU; stoga smatra da sredstva Unije nisu najprikladniji instrumenti za učinkovitu strategiju reindustrijalizacije, za razliku od javnih i privatnih ulaganja; poziva na to da se ulaganja država članica oslobode europskih proračunskih ograničenja;
6. smatra da je poželjno ponovno stvoriti najbolje uvjete kako bi se uz javna ulaganja na odgovarajući način mobilizirala i privatna ulaganja; u tu svrhu naglašava da je potrebno jasno odijeliti tradicionalne bankarske aktivnosti od onih investicijskih;
7. podsjeća Komisiju i Vijeće na to da Uniji nije dopušteno provesti „bilo kakvo usklađivanje zakona i drugih propisa država članica”[2] kad je riječ o industriji;
8. nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću i Komisiji te vladama i parlamentima država članica.